Europska direktiva o radnom vremenu – sve najvažnije informacije na jednom mjestu
Europska direktiva o radnom vremenu (EWTD, donesena u studenom 2003., službeni prijevod: Direktiva 2003/88/EZ Europskog parlamenta i Vijeća od 04. studenoga 2003. o određenim vidovima organizacije radnog vremena) regulira rad i radno vrijeme radnika. U suštini, ova direktiva definira minimalni broj sati dnevnog i tjednog odmor, odmor za vrijeme radnog vremena, noćni rad, godišnji odmor i postavlja ograničenje tjednog radnog vremena. Svaka država članica Europske unije (EU) dužna je donijeti vlastite nacionalne zakone i definirati pojedinosti, koristeći EWTD kao opću smjernicu. Neke države članice EU imaju još oštrije zakonodavstvo vezano za pojedine aspekte ove Direktive, ali opće smjernice se svakako moraju poštivati i ugraditi u nacionalno zakonodavstvo.
Važno je reći i da je Europski sud presudio (u svibnju 2019.) da svi poslodavci moraju pratiti radno vrijeme svojih radnika. Presuda je obvezujuća za sve države članice Europske unije, bez obzira na to kakvo su zakonsko uređenje prije imale. Nakon presude, situacija u Europskoj uniji je slična kao u SAD-u gdje su sve tvrtke dužne pratiti radno vrijeme kako bi bile usklađene s FLSA -om, tamošnjim zakonskim okvirom. To znači da svaki poslodavac u Europskoj uniji mora registrirati radno vrijeme svojih radnika, ispunjavati minimalne standarde definirane Direktivom Europske unije i uskladiti svoje poslovanje s nacionalnim zakonodavstvom.
Svakako je korisno poznavati Europsku direktivu o radnom vremenu, odnosno barem njezine najvažnije dijelove.
Glavni elementi Europske direktive o radnom vremenu (2003)
Glavna svrha Europske direktive o radnom vremenu (ETWD) je zaštita zdravlja i sigurnosti radnika. Dokazano je da prevelik broj radnih sati i nedovoljno vremena za odmor dovodi do izgaranja, depresije, bolesti i stresa. Na neki način direktiva štiti i poslodavce, budući da bi dugoročni cilj svakog poslodavca trebao biti imati zdrave, odmorne i, posljedično navedenom, produktivne radnike. Osim toga, precizno praćenje radnog vremena donosi mnoge druge prednosti za obje strane: radnici mogu lako ostvariti svoja prava, dok poslodavci mogu pratiti stvarno vrijeme provedeno na izvršavanju zadatka, što je temelj za provjeru produktivnosti radnika.
Pogledajmo sada koje su to glavni elementi Europske direktive o radnom vremenu, s primjerom provedbe na nacionalnoj razini.
Radno vrijeme i dnevni odmor
Prema EWTD-u, poslodavci moraju osigurati da radnici ne rade duže od 48 sati, uključujući prekovremeni rad, tijekom sedam dana, računato kao prosjek za razdoblje od četiri mjeseca. Svaki radnik ima pravo na 11 sati neprekidnog odmora dnevno i 24 sata neprekidnog odmora nakon svakog sedmodnevnog razdoblja, koje se mora uzeti u roku od 14 dana. Kao što je ranije u tekstu spomenuto, neki lokalni zakoni još su oštriji. Primjerice, hrvatski Zakon o radu definira 12 sati odmora između dva uzastopna radna dana.
Zakonom o radu definirano je da, ako radnik radi prekovremeno, ukupno trajanje rada radnika ne smije biti duže od 50 sati tjedno.
Dnevni odmor (pauza)
Europska direktiva propisuje da ako je radni dan duži od šest sati, radnik ima pravo na pauzu, a trajanje te pauze definirano je zakonodavstvom svake zemlje članice. U Hrvatskoj radnici koji rade barem šest sati dnevno imaju pravo na pauzu od 30 minuta koja im je uračunata u njihovo radno vrijeme.
Godišnji odmor
Svaki radnik ima pravo na plaćeni godišnji odmor u trajanju od najmanje četiri tjedna, a maloljetnik i radnik koji radi na poslovima na kojima, uz primjenu mjera zaštite zdravlja i sigurnosti na radu, nije moguće zaštititi radnika od štetnih utjecaja u trajanju od najmanje pet tjedana.
Godišnji odmor ne može se zamijeniti dodatkom na plaću, osim ako radni odnos prestane prije nego što radnik može iskoristiti dopust.
Noćni rad
Noćni radnik je radnik prema svom dnevnom rasporedu radnog vremena redovito radi najmanje tri sata u vremenu noćnog rada, ili koji tijekom uzastopnih dvanaest mjeseci radi najmanje trećinu svoga radnog vremena u vremenu noćnog rada. Noćno vrijeme u Hrvatskoj definirano je između 22 sata uvečer i 6 sati ujutro idućeg dana, a u poljoprivredi između 22 sata uvečer i 5 sati ujutro idućeg dana. Važno je naglasiti i da, prema Zakonu o radu, noćni radnik ne smije tijekom razdoblja od 4 mjeseca u noćnom radu raditi duže od prosječnih 8 sati tijekom svakih 24 sata.
Kako je to u drugim državama definirano? Pročitajte više:
Njemačka provedba direktive (na engleskom)
Španjolska provedba direktive (na španjolskom)
Europska direktiva o radnom vremenu ne primjenjuje se onako kako bi trebala
Europska komisija istaknula je da je Direktiva na snazi od 2003. godine, ali se često ne poštuje niti tumači ispravno. U prvom redu je to tako zbog toga što poslodavci nemaju odgovarajući sustav rada i radnog vremena koji bi omogućio precizno praćenje radnog vremena.
Najčešći problem vezano za primjenu Direktive su u građevinskom sektoru, ugostiteljstvu, turizmu i maloprodaji. Prepoznala je to i Vlada Republike Hrvatske koja je u Nacionalnom programu za suzbijanje neprijavljenog rada u Republici Hrvatskoj 2021.-2024. i u Akcijskom planu za provedbu Nacionalnog programa isplanirala uvođenje obvezne elektronske evidencije radnog vremena za zaposlenike na gradilištima.
Osim toga, često se događa da poslodavci od svojih radnika traže da prijave svoj dolazak kad oni zapravo počnu raditi, iako stižu ranije kako bi se pripremili za posao (npr. presvukli odjeću i sl.). To vrijeme pripreme za rad često se ne registrira kao radno vrijeme i to je jedan od problema. Radno zakonodavstvo je precizno, ali nedosljedna primjena zakona može biti štetna kako za radnike tako i za poslodavce. Zbog povećanog broja kršenja Direktive utvrđenih u svim državama članicama, države članice bit će obvezne provoditi sustavno i vrlo precizno praćenje radnog vremena.
Novi zahtjevi u pogledu evidentiranja radnog vremena u Europskoj uniji (2019.)
Kao što je spomenuto, nedosljedna primjena radnog zakonodavstva omogućila je poslodavcima da izbjegavaju propise o radnom vremenu, jednostavno ne vodeći računa o pravilnoj registraciji radnog vremena, a EU je odlučna u tome da stane na kraj takvom ponašanju.
Korak u tom smjeru dogodio se 14. svibnja 2019., kada je Europski sud (ESP) donio odluku da države članice Europske unije moraju zahtijevati od svih tvrtki koje posluju u Europskoj uniji da uspostave sustav koji omogućuje evidenciju dnevnog radnog vremena njihovih radnika.
Države članice Europske unije obvezne su kreirati zakonski okvir kojim bi se osiguralo takvo rješenje i osiguralo poštivanje Zakona o radu. Odluka je proizašla iz tužbe u Španjolskoj protiv Deutsche Bank.
Države članice moraju osigurati da radnici zaista imaju koristi od zakonskog okvira, postavljanjem „... objektivnog, pouzdanog i pristupačnog sustava koji omogućuje mjerenje radnog vremena koje svaki dan odradi svaki radnik ...“, navodi Europski sud.
„U nedostatku sustava koji omogućuje precizno mjerenje koliko traje svaki radni dan za svakog radnika, nije moguće objektivno i pouzdano utvrditi ni broj sati rada, ni kada je taj posao obavljen kao ni broj sati prekovremenog rada, što radnicima čini iznimno teškim, ako ne i nemogućim, u praksi osiguravanje poštivanja njihovih prava. ”
Europski sud je dodao da će, zbog povećanog broja prekršaja identificiranih u svim državama članicama, države članice biti obvezne uspostaviti efikasni zakonodavni okvir i efikasno nadzirati provedbu tog okvira kada je riječ o evidentiranju i praćenju radnog vremena.
Evidencija radnog vremena
Najpouzdanija evidencija radnog vremena je elektronska evidencija.
Prednosti:
- Uštede (manje administracije)
- Precizna evidencija (početak i kraj radnog vremena, pauze i sl.)
- Mogućnost provjere produktivnosti radnika
Registracija radnog vremena u fleksibilnom radnom okruženju
Kao što znamo, u modernim poslovnim okruženjima radno vrijeme daleko je od jasno definiranog.
Odluka Europskog suda mogla bi imati veliki utjecaj i na ovaj segment poslovanja. Još uvijek nije precizirano treba li, primjerice, odgovaranje na e-poštu od kuće također biti zabilježeno kao dio radnog vremena. O detaljima će se još morati svakako razgovarati.
S druge strane, zanimljiv je stav udruženja poslodavaca u Njemačkoj, a koji smatraju ideju o prijavi i odjavi radnika pomoću kartica nepraktičnom s obzirom na modernu radnu praksu, odnosno korištenje pametnih telefona i rastući trend rada od kuće.
Međutim, takav stav ne bi trebao stati na put pravilnoj primjeni zakonskih ograničenja radnog vremena. Bez dosljednog provođenja zakonskih okvira, radnicima je praktički nemoguće ostvarivanje svojih prava. Radnike se mora smatrati slabijom stranom u radnom odnosu. Potrebno je spriječiti poslodavce da ograničavaju radnička prava. Osim toga, potrebno je omogućiti radnicima praćenje svog radnog vremena.
No, s naprednim alatima kao što je All Hours, našim rješenjem za evidenciju radnog vremena, nema apsolutno nikakvog razloga da poslodavci izbjegavaju evidenciju radnog vremena, evidenciju godišnjih odmora i pauza na radnom mjestu. All Hours omogućuje poslodavcima da za svoje radnike postave različite fleksibilne radne rasporede s punim ili nepunim radnim vremenom, a pomoću mobilne aplikacije radnici koji rade remote mogu bez problema unijeti svoje radno vrijeme s bilo kojeg mjesta.
